Ja, točnije moj obiteljski kolektiv, imam/o problem - 5 malih mačića za udomiti. Ne 7, ne 6,nego 5. Ove drage i nadasve simpatične kreature su naučene na dobro kućno ponašanje (čitaj: ne kakaju po kući nego u kutiju s pijeskom). U stanu nam više ne mogu ostati jer je premali, a i kuj ću sa 6 mačaka, te se vlasnica nekretnine više nego glasno buni i zahtijeva da ih odnesemo ODMAH. Stoga vas lijepo molim za pomoć, a i savjet. Pretty please? Mijao?

Dakle, ja sad vama proslijeđujem oglas, kao osvještenoj empatičnoj zajednici (Jandrokoviću gledaj i uči):

Batman – jednom riječju lovac. Brz, hrabar, okretan i pun iznenađenja, sa svladanim osnovnim borilačkim vještinama, plijen osvaja u sekundama. Ovaj majstor skrivanja i simpatičnosti voli rad u timu, skokove s preponama, free climbing, miris svježe trave na cipelama i nagradno maženje. (ukoliko je popraćeno kakvim zalogajem tim bolje). Nakon svakog uspjeha voli ponosno sjediti s Vama i tiho uživati u pobjedi.

Techno – računalna oprema je njegova strast. U stanju je satima zadivljeno promatrati kako tipkate na tipkovnici i mičete mišem. Njegova ljubav prema računalu krenula je samostalnim uključivanjem kalkulatora i rješavanjem bazičnih matematičkih problema. Intelektualac sklon pokazivanju nježnosti idealan je član moderne obitelji. Voli konstruktivan razgovor, spavanje u krilu, film Avatar i topli dom.

Pametnica – ovo je uistinu vanserijski primjerak. Hiperinteligentno biće koji nevjerojatnom brzinom usvaja nova znanja, Vašu ljubav i pomiče svake barijere. S tek navršenih 2 mjeseca, ima snalažljivost i znanje već odrasle mačke. Osim očite ljepote i izvanredne pameti, diči se izuzetnom nježnošću i odanošću. Voli društvo ljudi, otkrivanje novih stvari i igara, nasjeckanu jetricu i gledanje televizije u ugodnom društvu.

Maza aka Slatkica – sinonim za ljubav. Mirno, nezahtjevno i mazno biće prepuno nježnosti iz čijih očiju se prelijeva jezero ljubavi. Ovo je je jedinstven mačji predstavnik koji će Vas osvojiti na prvu strpljivošću, nježnošću i odanošću koje dijeli svim šapama i srcem. Ukoliko želite oplemeniti svoj život bezgraničnom ljubavi i ljepotom, jedan pogled na Slatkicu biti će Vam dovoljan za vječno prijateljstvo.

Kiki – Crno-bijela rapsodija radosti i sreće. Ukoliko ste imali težak dan, Kiki Vam sigurno vraća osmijeh na lice. Svaki Vaš dolazak kući Kikiju predstavlja bezgranično veselje. Zaigrano biće, sportski tip, voli japanke (služe mu kao skateboard), moderne ritmove i povremeno sklizanje na guzi nakon pranja poda.

Osobni moto: život je zabavan.

Strast: promatranje izvođenja kućanskih poslova

Hobi: uspješno pronalaženje Vaših izgubljenih osobnih stvari.

 Mališa – Oličenje mačkizma. Nevjerojatno pristojan, pedantan, čist i uviđavan čak i pri lovu. Zrači elegancijom i dobrim ukusom. Komunikativan (doslovno razgovara s Vama nježnim tonovima), zaigran i pažljiv u svakoj prilici. Obožava kuhani kukuruz (i to onako u klipu), duge šetnje po dnevnom boravku, ton ljudskog glasa kojeg zadivljeno sluša, promatranje kiše na prozoru i šuškave stvari. Životni slogan: Vodi me kući jer baš tebi pripadam.



 

 

Elem to se trgaju oko njega.

To se bacaju očaravajući osmjesi, hoda se s usporenim kretnjama (onako naučeno ženskasto, bok lijeeevo, bok deeesno, posvem hipnotizirajuće), laaagano se zabacuje kosa, gleda ga se s blagošću i umilno trepčući, dijele se komplimenti...Ma to se kuha, zavodi mirodijama, pere, čisti,....Produženo se hihoće na svaku njegovu foru, koliko god bedasta bila.....A njemu fino. Gledam ga i baš naočigled prede. Ko stari mačak. Star jer je dotični nagazio u četrdesetu. I to star uvjetno rečeno jerbo podvlačim općepoznatu činjenicu da muškarci toga doba znaju biti jako, ali jaaaaako, moćni. U svakom pogledu.

Tja, i sve bi to bilo za očekivati da je čovjek zgodan, je li. Ono, seksipilan, lijep, atraktivan, komadina. Ali nije, dapače pričilno je ružnjikav i osušen. Ali dobro, nije sve u onoj standarnoj ljepoti, možda čovjek ima karizmu? Znate već, po nekim uobičajenim mjerilima je daleko od ljepotana, ali ima ono izluđujuće i divlje nešto zbog čega se žene tope u njegovoj blizini. Pogled opet - NE. Definitivno ne. Možda, moždaaaa...je zanimljiv? Bavi se čovjek s brdo stvari, ima interesantne aktivnosti, hobije, nešto? Nop, ništa od toga. Jedina zanimacija mu je pivo u većim količinama. Ma da nema dobru spiku? Da nije načitan, intelektualno blagorodan i stimulativan? Ne, klasično tupilo. Čak je i malo priglup. Da nema fine manire, da ne zavodi nježnošću i pažnjom? Ni blizu, klasični Balkan boy. A lova? Mora biti to! Ima li dobru karijeru i brdo zemlje kesovije? A-a, radi već godinama neki bezvezni job, i svako malo je na disciplinskoj zbog te iste pive. Pa što je onda?!? KAKO objasniti njegovu popularnost?

Na žalost, vrlo je jednostavno. On je...slobodan. Nema žene (osim one bivše) i apsolutno je otvoren za svu ženskadiju. To što ga 20, a bogami ni 10 godina prije nije ni jedna fermala 5% jerbo stvarno nije ni tada imao nešto kvalitetno za ponuditi - sada ne znači ništa. Sada je došlo njegovih 5 minuta. On je trenutno jedini slobodan tip njegovih godina u svom i okolnih 5-6 kvartova. I ne inzistira na mladosti buduće odabranice, što je važan faktor. Štono riječ, sva ta masa 30-i-nešto-godišnjakinja, te onih par godina starijih, se dala u lov. Vidi, slobodan tip! Ma nema veze ni što je ružan, glup, neobrazovan, lijen, alkos, tup, neosjetljiv i već prilično bahat, ništa od navedenog nije toliko bitno koliko činjenica da su one same. Godinama. I dosta im je toga. Pa se prilagođavaju njemu, koliko god to osobnog srozavanja iziskivalo.

Ali koliko to god tužno i jadno zvučalo postoji još gora činjenica. Ona da "starijih" slobodnih muških bića ima još (ne, ovo nije urbana legenda, stvarno ih ima) i to kvalitetnih primjeraka. Samo što ti kvalitetni imaju kakva-takva mjerila i ne žele očaj u nikakvom obliku. Radije su sami nego s jeftinim otiračem. Onim na kojem se ono "Welcome" već dobrano izlizalo. Što bi rekli kod nas bolje sam nego loše kumpanjan.

Je, znam kako sve ovo ružno zvuči. Je, ja kao žensko bi možda trebala biti hm...blaža prema temi. Ali ne mogu, i to baš zato jer sam žena. Upravo zato jer ovih dana gledam tu mizernu procesiju žena bez samopoštovanja, zatim žena bez ikakvih mjerila i potom onih najgorih, lijenih žena kojima se svih ovih godina nije dalo ulagati ni atoma u sebe pa sad kukaju kako je teško. Ma teško je ovo gledati! Kada zbog očajnih žena ovakav postaje tražena roba. Za to vrijeme ovaj profitira, a oni kvalitetni tipovi su sami. Pa se vi mislite.

Jer OVO (ne znam kako ga drugačije nazvati) nitko ne zaslužuje, 87.

 

Ovdje je sve par excellence: mega zvijezde (jer one "manje, izgleda, nemamo) se oblače samo u kreacije poznatih modnih kreatora, političari su nam nevjerojatno sposobni i dogovaraju samo vrhunske projekte (primjer - zadnji velebni projekt pulske rive, a nemamo ni kanalizaciju iste), u nas performiraju samo vodeći svjetski umjetnici a za turiste obične, štono riječ regularne dubine džepa - eh, žao nam je, ali za takve ovdje nema mjesta. Ne, ne, sirotinjo što imaš zajednički kućni budžet od kojih tričavih 2000 € mjesečno, takve ne primamo. Ajd`kući i ne vraćaj se više.

Popizdih jer slušam već tjednima kako nam se svi davatelji usluga, najviše ugostitelji, žale da turisti ne troše. Aha, znači oni su krivi...Poznata krilatica u `Rvata jest "Ako nakon prve godine rada ne kupiš moćnu pilu, a nakon druge ne sagradiš kuću - ti si nesposoban". Elem žale se oni i žale a meni eto ne da vrag mira pa odvojim 2 sata osobnog vremena da proširim svoju percepciju i možda promijenim osobno mišljenje da smo jednostavno preskupi. Kad ono - ne mre. Mi JESMO preskupi. Evo najuobičajnije računice stranih vlasnika restorana: vanjska cijena jela u restoranu se dobiva prema cijeni plaćenih namirnica koja pokriva 1/3, dakle 30-35%, što bi zapravo trebalo reći da cijena lignji ne bi smjela prelaziti nikako 30 kuna po porciji, SA SVIM troškovima. Ali prelazi, i to debelo. I kako sad objasniti da na jednoj recimo Malti je cijena večere od 3 slijeda maksimalno 40 €? To su najskuplji restorani, cijene za takvu uslugu variraju od 5 € do navedenih 40, dok je najčešća cijena 10. A da ne pričamo o tome da drugi uz te navedene lignje pod normalno nude i predjelo, pa prilog tipa krumpiri i salata, dok se kod nas sve naplaćuje dodatno.

Onda recimo slušam mesara koji se žali da ga za vrijeme sezone tlače ugostitelji da izrađuje ćevape manje od uobičajenih jer je sezona, treba zaraditi za cijelu godinu. Pa recimo neku večer u Poreču prođem kraj fasta, pa drugog, trećeg i svima je hamburger minimalno 30 kuna! Sam hamburger, bez recimo pommes-a i neke cole. Halo, ljudi!?! I kako to da primjerica pizza za van i ona pojedena u objektu imaju istu cijenu kada ona dostavljena mora koštati manje jer gost niti zauzima mjesto za stolom, niti ga se služi, niti itko čisti za njim i pere suđe?

Ma ono što zapravo bode oči je činjenica da kod nas ne postoje neke podjele na jeftine restorane, srednje i visoke kategorije. Mi imamo samo skupo i preskupo. Kultura nam je pohlepno-lopovska. I mislim si, vidi logike, da su normalnije cijene možda bi i Hrvati odlazili tijekom čitave godine u restorane pa ne bi kukali da je sezona jedino vrijeme kada se može raditi.  Situacija je ista i sa suvenirima, raznim dućanima, parkingom...Došli su turisti - deri, i njih i domaće. Ako nešto zanovijetaju ispsuj ih na pasja kola!  Treba izdržat` ta  2 nekad čak 3 mjeseca. Zamisli raditi cijelu godinu, i to za neku siću zbog koje ćemo moći živjeti cijelu godinu ali bez novog auta i nove kuće! Pa di toga ima?!?

Što reći nekome tko izdaje jeftino namješten apartman i tvrdi da za 50 € dnevno neće ni izdavati jer mu se to ne isplati? Po kojoj računici?!? Po onoj da ako nisi isplatio cijelu zgradu u roku od maksimalno 5 godina, tada ni ne moraš raditi? Prestrašno. Sad ti brale plati minimalno 65 € za noćenje i hrani se u nekom od naših restorana pa možeš slobodno zatražiti kredit zbog godišnjeg odmora u Hrvatskoj.

Mi smo sirotinja a ne "naši" turisti. To su ljudi koji ne žele u običnoj prčvarnici platiti te nesretne lignje 70 kuna, pommes 20, salatu 15, 2 kune po feti kruha i popiti pivo za 20 kuna. I još otići popraćeni gunđanjem vlasnika i konobara da nisu dovoljno potrošili.  To se zove ljudska bijeda, ta naša pohlepa i lijenost, i može nas odvesti samo još dublje. Pa se pitam ima li rješenja za te pijavice? Može li se to ikako regulirati? I tko bi trebao biti taj koji bi natjerao silne bahate prevarante „elitiste“ na uzmicanje?

Jer mi (a ni ti turisti) to ne zaslužujemo, 93.

 

Od kojeg zemljopisnog dijela da počnem? Ajmo od kraja, eto od Brijuni Rivijere. Oni su važno potpisali dokument, točnije mega-projekt koji bi nas trebao uveseliti. Jedino što mi tu isčitavamo jest nema-više-mora-za-vas-lokalne-papke jer ćemo vam izgraditi obalu i staviti još nekoliko rampi i naplatne kućice.

Ali ajde da krenem nekako smislenije. Već neko vrijeme se odvija prava sapunica na relaciji građani Medulina protiv Arenaturista. Naime, lokalni ne mogu tamo ići na more. Točnije mogu ali samo ako plate. A kad smo već u Medulinu moram samo napomenuti da smo prekjučer bili na njihovoj glavnoj plaži, onoj pješčanoj, i riknuli. Nije bilo metra mjesta! Ljudi kao mrava a dobar dio plaže je bio zauzet od važno poslaganih ležaljki i suncobrana nekog lokalnog iznajmljivača. Za informaciju, te ležaljke se ne bi trebale poslagivati unaprijed, i tako zauzeti dobar komad obale, već kad i ako se nekako odluči za iznajmljivanje istih. Što dotičnom iznajmljivaču očito nije jasno jer je već u 8 i 30 ujutro poslagao sav arsenal. Pa ti nađi mjesta ako možeš.

Aha, glede iznajmljivanja ležaljki, još jedan biser: Pula ima Verudelu a na njoj se nalazi prekrasna plaža Ambrela. Koja isto više nije za nas. A nije jer je vlasnik gore lociranog kafića uzeo sebi i dodatni posao - naravno iznajmljivanja ležaljki. Što je prije par tjedana rezultiralo i fizičkim obračunom s jednom pulskom obitelji koja se usudila pomaknuti jednu praznu ležaljku (usput, većina ih je bila prazna) malo ulijevo da bi mogla smjestiti svoje peškire. Taj čin je kod zaposlenika izazvao toliki revolt da je obilno im psujući cijelu familiju pobacao sve stvari. I opet, za slučaj da netko ne zna, slobodom iznajmljivanja ležaljki ne dobivate u zakup plažu već ih smijete iznajmiti zainteresiranoj strani ukoliko ista nađe mjesta gdje će ih staviti. Ali daj ti to objasni zaštitničkom tipu.  

Mi Puležani se oko plaža u kampovima ne zamaramo jer smo navikli - samo za šetnju po autocampu Stoja ili odlazak na more tamo moramo platiti 20 kuna po glavi. U blizini je i Muzil na kojem više nema vojske ali ne smijemo ni tamo jer se oko njega pletu veliki investicijski projekti. Ukoliko želite ići na gradsko kupalište to činite na svoju odgovornost. Isto je toliko derutno da se doslovno raspada i službeno je zatvoreno zbog opasnosti od urušavanja. Ali to Grad ne zabrinjava jer čak i tu naplaćuje parkiranje. S čim je drugi problem jer ovdje, zbog blizina kuća, nemate gdje parkirati osim na uz samu cestu ili na parkiralištu kupališta koje je službeno zatvoreno od nadležnih službi. Tako dragi Medulinci moraju shvatiti da se trebaju pomiriti s naplatom. Svega. Ali kad sam već u tom kraju...

Ta-da! Prekrasni rt Kamenjak! Odosmo i tamo, kad ono šok - tisuće ljudi! Bez zezancije, mjesto koje je klasificirano kao zaštićeni krajolik dnevno prima tisuće ljudi i njihovih auta. Jednostavno smo ostali paf kad smo došli i vidjeli toliko ljudi i auta! Opet Verudela ili Medulin, takav je feeling od te silne mase tjelesa i metalnih ljubimaca. I da, upad - 25 kuna. Ono što možda ne znate je da se ta ista Natura Histrica koja vodi Kamenjak financira iz proračuna, znači od naših poreza, ali nam to nimalo ne pomaže. I mi, isto kao i svi stranci moramo plaćati 25 kuna za ulaz. Zbog istog, dakle jer MI financiramo njihovo postojanje, želimo da se nama ili ne naplaćuje ili da imamo nižu cijenu ali ništa od toga. Uostalom, kakav zaštićeni krajolik? Kako ga štitite, puštajući tisuće ljudi, automobila, kampera i motora da bauljaju naokolo? Kako to pomaže zaštiti tog prelijepog kraja?!? Trebalo bi ih u zatvor a ne ih još isticati kao velike zaštitnike prirode. I mali zanimljiv detalj - od sve sile auta tamo nismo vidjeli ni jednu pulsku registraciju. Kamenjak više nije naš. I sa svim tim bučnim i šarenim cirkusom više ni ne liči na onaj Kamenjak koji volimo. A moram reći da smo svi vezani za njega. Tužno.

I sad još to famozno potpisivanje Brijuni Rivijere. Još su se i naljutili jer općina Fažana ne želi potpisati...Ma gonite se! Ne želimo vas ni vaše projekte ni vaše mizerne poslove ni vaš fašizam. Ajmo, razlaz. Puna nam je kapa i vaših poduzetnika i vaših projekata i vaše bolje budućnosti. Naša sigurno neće biti tako blistava. Kako je krenulo, nama će od te divne obale preostati samo za kupnju malog lavora u kojem ćemo točati noge. Ako i to. Ako budemo imali za vodu jer (opet za slučaj da ne znate) mi plaćamo daleko najskuplju vodu u Hrvatskoj. Koja je usput, citiram voditeljicu odjela "dobra ali nije za piće". (krcata je kamenca op.a.) A kako je krenulo nećemo imati ni gdje na more... I sve si nešto mislim da mi je puna kapa. I da bi trebalo investirati u taj lavor. Tada bi se lijepo skupili ispred Gradske palače i čekali kad će nam lokalna vlast krenuti doma s posla. A kad napokon izađu - pljas! Sve ih zasuti hladnom vodom iz lavora. Jer se i mi upravo tako osjećamo.

Jer mi to ne zaslužujemo,  95.

 

Masa upravo svršava.

Nešto ovako dobro nisu očekivali. Taman kad je njihova neutaživa seksualna izvitoperenost postala pomalo tjeskobna zbog završetka Big Brothera pojavilo se nešto puno bolje. I to sasvim nenadano. To je to. Najbolji reality do sada. Istina, nema direktnog prijenosa seksualnog odnosa, ali sada se bez grižnje savjesti mogu naslađivati vrteći preko jezika omiljene riječi: kurva, kurve, on je oženjen ali je jebao tu i tu, ona kurvetina od...

Svi tako fini, čedni i čisti. Puritanski vojaeri...Jer samo o tome i jest riječ. O masi ljudi s tobože visokim moralnim mjerilima, koji "neke" stvari ne bi učinili ni pod najgorim prijetnjama, ali se zato nemilice lože na virenje kroz tuđu ključaonicu. Isti ljudi koji nemaju ni hrabrosti ni obraza čak ni priznati sebi što ih uzbuđuje i što bi voljeli, pa taj isti neutaživi žar koriste za slinjenje po tuđim životima, upirući prstom u one "loše".

Na tu listu "loših" došao je i Toni Kukoč. Nekadašnji legendarni "Croatian Sensation" .i "White Magic" sad dobiva druge epitete. A nema ničeg slađeg od srozavanja veličine. Na bilo koji način. Jebeš njegove uspjehe, jebeš talent, jebeš Bullse i NBA, ma jebeš i to što među rijetkima nije plazio po podu Krivoustog onda kada je vladala njegova strahovlada, onda kada se nitko nije usuđivao proturječiti Velikom vođi i njegovim listama... ma jebeš sve to jer Toni Kukoč je karao i platio prostitutku! Ej! Toni Kukoč i prave pravcate kurve!

A te kurve su upravo ono što ovom narodu treba. Narodu koji ne propušta ni jedan reality seks, koji prati ama baš svačiji užitak, od susjeda do kolegica s posla, i koji paradoksalno, iako ne neočekivano, pohodi dolazak pape u enornom broju. Mi smo katolici s izraženom čudorednom crtom. Doduše, ne skidamo se s Marijane i inih grešnica, gutamo tuđe valjanje po plahtama, vlažimo se na sam spomen tuđe seksualnosti, ali to valjda činimo duboko zabrinuti za njihov bitak. Zato jer je prostitucija, i kurvanje općenito, veliko zlo. Samo ne ono kakvim ga smatraju jer se nitko ne pita zašto se ljudi bave tim poslom i kakve posljedice on ostavlja, nego zato jer je napisano da je to loše i da se to ne smije.

Uostalom, kakav nam je to zakon, već kad smo toliko moralno uspravni, da se prostituke kažnjavaju a konzumenti ne? Njih bi valjda trebalo nagraditi jer su zavedeni od tih babilonskih zala! Možda da im ubrojimo u beneficirani radni staž? Zaštitimo ih ko ličke medvjede? Pošten čovjek i odani muž, vječito okaljan zbog trenutka slabosti. Ne bi on, ali eto siročić nije imao šanse. Naime, njegova žena, znate ona tako visoka moralna vertikala, mu nije htjela popušiti jer to pristojne žene ne rade (one smiju samo gledati kako to rade Marijane), a o nekakvom guranju prstića u guzu nije htjela ni čuti pa jadničak stvarno nije imao izbora.

I svi bi kažnjavali te izopačene djevojke i žene, bacali na njih kamenje i psovke, istovremeno se opako ložeći na njihov stil života. Upravo tako, fantastično se lože jer da to uistinu nije slučaj ovakva vijest bi ih ostavila ravnodušnim, neki bi čak istinski žalili za ljudima koji su se odlučili prodavati i kupovati tijelo jer su na to bili prisiljeni, neki iz financijske potrebe a drugi radi jedinstvenog razloga jer misle da drugačije ne mogu dobiti seks kakav žele.

Seks je predivna stvar i trebala bi biti slobodna za svakog pojedinca. Moj je osobni izbor ako želim biti u monogamnoj vezi i ne mogu osuđivati nikog ako je odlučio provesti život, ili bar njegov dio, lijegajući sa svima koji mu/joj se svide. Ne znam, ne želim znati, niti me interesira što rade drugi po tom pitanju jer sam ja zadovoljna. Ne zanima me ni score Tonija Kukoča ni bilo čiji jer su moje želje i potrebe ispunjene. Ono što želim to ću i napraviti, neću razmišljati bi li to nečija tetka odobrila. (ista tetka koja će nesvjesno drhtati i trljati bedrima na sam spomen Tonija, Maje Morales ili toliko spominjane Marijane.) Stoga mi se cijela priča gadi. Ne zbog glavnih aktera, već poradi gore pomenute frustrirane mase koja ju je jedva dočekala jer "oni" očito čine ono što bi ta masa jako htjela a nema muda napraviti.

Stoga kao rezime - treba se ložiti na vlastiti seksualni život. Ako možeš.

Jer ja to zaslužujem, 94.

 

Ošišalo me. I to neuspješno.

Rekoh ženi-frizerki da mi ošiša krajeve, točnije "ono suho", i nije mi palo na pamet da će dotična to ošišati kako joj ćefne. Tako da sad, ako me netko pita, ne znam reći kakvu kosu imam dugu ili kratku jerbo imam i jedno i drugo. Pitah Voljenog u očaju na šta to liči a on odvrati: "Paaaaa...izgledaš starije...ko neka žena...čudna neka frizura...". Jebo ga ja, od bejb do baba frizure!

I ko iz cuga nakon te rečenice, krene mi svojevrsni post-traumatski flashback iz vrtićkog vremena... Ja, mali kikić, s mnoštvom familije roštiljam na Zrmanji. Moj prvi susret s rijekom...I kontam da li da uđem u vodu ili ne jer me poplašiše s jakim rječnim strujama i onim da je jako teško plivati u slatkoj vodi kad krenu povici "Drži je! Uhvati je, ima UŠI!!!!". Izgleda da sam tada, da li u vrtiću ili od negdje drugdje, pobrala nekad vrlo popularne "uši"... I tada krene neugodna lavina memorijskog košmara kako onako mala trčim kroz šumu, praćena glasnim uznemirenim povicima lovaca  u liku tetki, strina i njihovih susjeda,  i nastojim pronaći dobro skrovište. Pojma nemam koliko je lov na divljač trajao, sjećam se samo kako sam stajala preplašena u grmlju kad je netko povikao "Tu je...EVO JEEEEEE!IMAM JEEEE". Tu me ćopilo i odvelo na detaljan pregled. Onako, atavistički, s jakim naglaskom na detaljnost. Ostatak par dana smo proveli u karanteni, šišajući me i naveliko zaprašujući onim protu-ušnim prahom. (Btw, oni malo stariji će se sjetiti i one turbo-nemoguće reklame za taj prah, s djecom koja se češu i veselo pjevaju - Ja imam uši! I ja imam uši! Uuuu-uš-uš-uš-uš-uš!". Tres bizzare...)

Nego, odoh ja do ogledala. Pa opet. I ponovno. I sjetim se na kog si ličim - na onu patizanku iz Bitke na Neretvi, na onu tifusarku. I njoj su tako stršali čuperci kud koji mili moji...Pa se naljutih, ko joj dao škare, sunce li joj?!? Pa zar nije vidjela nesrazmjer???? I to na mojoj čupavoj glavi?!? A zna da imam valovitu kosu, i da ako previše odreže, će se ti kratki dijelovi jako zafrčkat i zarolat gore pa će izgledat ko nagori ispljuvak 80-e na 90-e, ko propala verzija Jennifer Aniston na početku karijere!

Stoga u istom duhu, zbog vrućine uzesmo vreće za spavanje i odosmo u omiljenu morsku divljinu. U očaju i tuzi prepustih se blagodati večernjeg mora i tako plutah tješeći se. Sutra ujutro ponovih postupak (ljenčina je toliko bila inertna proteklih mjeseci da je od tih sat i nešto bućkanja dobila upalu mišića), i pustih kosu da se osuši po vlastitom izboru. Ma nek se sad frka koliko hoće!...Rezultat - ipak nešto bolje. Nekako se...hm...homogenizirala onako nafrkana pa djeluje bolje. Mada je partizanski look još uvijek prisutan. Nema veze, borba je tek počela. Neprijatelj je jak, vrijeme mu ide u prilog a ja i nemam nekog izbora nego sačekat da ponovno naraste. Do tada, drugarski pozdrav od drugarice Anke partizanke - smrt fašizmu, sloboda narodu! (i svojevoljnim čupercima, frizerki ćemo naći kućnu adresu i kombinirat je s vrtnom kosilicom)

Jer ja to (izgleda) zaslužujem, 93.

 

Poznam ženu. Majka Sparta.

Mrzi šminku. Mrzi seksiplinu odjeću. Prezire lakove za nokte. U životu nije stavila štikle. U kući nema ni jednog jedinog  ogledala, izuzevši ono malo na ormariću u kupatilu. Kaže, šta će joj, šta se ljudi imaju gledat.  I sve bi bilo ok da je sretna u svom spinu, da ga ne širi na ostale ali neš majci... To ga brate sikće u svakoj prilici, svakoj i svakom tko bi je mogao čuti: "Vidi je na šta liči! Ko prostitutka! Šta se ima šminkat? Vidi joj haljinu, tko normalan troši novce na tako glupu odjeću?".

Objašnjavanje je uzaludno. Nitko ne kaže ništa kad kriticizira nešto pretjerano ali kad počne nisko udarati po onim malim, ženama toliko slatkim ritualima i potrebama tada se po zraku prevuče neka ljigava težina. Nitko se ne voli sramiti svojih radosti. Posebice kad su obojane tako nasilnim i mračnim tonovima. I napose agresivnim.

Majka Sparta ne propušta ni jednu priliku za pljuvanje i kritiziranje, čineći svaku meku ženstvenost mizernom kategorijom i teškim grijehom. A ja ne mogu da se ne upitam što je zapravo ljuti jer ako netko ima baš toliko agresivan stav kojim nemilice gazi sve pred sobom to zvoni na uzbunu. Zašto? Čemu toliko gađenje i čista nepatvorena mržnja? Jel` u pitanju samo ljubomora ili nešto puno crnije? Jedno je biti uvjeren u svoj izbor - tada nas ne dira nešto s čim nemamo veze, ovo je definitivno više od toga.

A kako bi joj bilo slatko kada bi se mogla prepustiti maženju sebe...Jer o tome se zapravo i radi. Većina nas se ne šminka svaki dan (pogotovo ljeti), ne nosi ni visoke pete svakoga dana ali kad se ukaže prilika dopustimo sebi ono divno prepuštanje vlastitom tjelesnom bitku i da, trackamo se. Od mirisnih gelova za tuširanje, šampona, maski, krema i ulja za tijelo, do onih pažljivih trenutaka nanošenja šminke , biranja odjeće i par kapi parfema. Za sebe. Jer nam to pričinja gušte. Vidjeti apgrejdanu sliku sebe u ogledalu, nekad u stranim, ali najčešće u voljenim očima. I nek dobije predznak površnosti ili drugog epiteta plitkosti ali stvara priličnu ugodu. Tako voljeti sebe.

I opet pitam, čemu tolika mržnja? Prema radosti i vlastitom spolu? Razmišljam malo i sve mi je to zapravo tužno.  Zbilja, kako ćeš uopće voljeti druge ako ne voliš sebe? Ma kako će te voljeti drugi, na kraju, ako oko sebe širiš tolike oblake negativizma?

Voljeti sebe nije grijeh. To je obaveza. (Pa i ona Majke Sparte.)

Jer ja to zaslužujem, 93.

P.S. ovo s ogledalom mi je osobno traumatično: kad sam bila mala, jednom smo prespavali pa smo kasnili, neki u vrtić a neki na posao. Na brzinu smo se obukli i tek kad smo izašli na ulicu, skužili smo da ja imam na sebi donji dio piđame i klompe, umjesto hlača i cipela. Otada prije svakog izlaska iz kuće se makar na sekundu škicnem u ogledalu u hodniku. Što je sigurno je sigurno.

 

Nego, koji ste vi po redu u obitelji? Stariji? Mlađi?

Evo ja sam mlađa. Oni koji su bili u cipelama (i patikama) sličnim meni znaju što to znači - taj stariji vas je kinjio skoro cijelo djetinjstvo, maltretirajući vas kako je mogao i stigao, odgurivajući vas od sebe, nikada ne propuštajući dati vam do znanja da ste višak, greška i sveukupno gledajući totalno bezvrijedan stvor koji je samo na teret svijetu oko sebe, a posebno bližnjima. My favorite su bili: a) ti nisi naša, zamijenili su te u rodilištu, b) kad si bila beba bila si toliko debela da smo te hranili s plinskom bocom, c) bilo nam je svima super dok ti nisi došla. A da ne pričamo o onom konstantnom bježanju od vas: kad god bi htjeli biti s tim starijim, taj bi, uz grube riječi, zbrisao prijateljima ili u osamu zalupivši vratima vama ispred nosa. (Onim starijima - daaaaaaa, sjećamo se. Skoro svega.)

Uglavnom, bili mi, je li, jučer u Savičenti na Srednjevjekovnom festivalu. Išli smo, naravno, zbog sebe jer su se neki (nećemo sad precizirati koji) raspametili na sam spomen katapulta s vatrenim kuglama. A bogami i na ostatak predviđenog scenarija (uz iznimku suđenja vještici jerbo me to smeta kao ženu i kao velikog nepodržavatelja crkvenih izmišljotina). Nego, uzeli mi uz vodu, fotoaparat te ostalu opremu i još jedno dijete iz ulice. Znamo da mala obožava sve te vitezove, princeze, klinceze i ostale bajkovite elemente pa kad je bal... I napravismo grešku. Veliku! Mala je bila van kontrole. To je divljalo, izvoljevalo sad vožnju na vrtuljku, pa sladoled, pa kokice, po hoće tamo pa onamo, pa dreči, plače, pa vrišće, pa se ljuti, topće nogama, bježi....A jučer vrućeeeeeeee...Sparnooooo....Toliko da su viteški konji bili nervozni a ako njihovi živci nisu izdržali kako će nama starim konjinama?!? Nakon nekih 2 sata već sam toliko piiiiiiiiiiiip da sam joj u polu-šali rekla da ćemo nju staviti na katapult ako ne prestane s tim...s tim...svim!!! To se smiri na dobrih 30 sekundi a onde krene nanovo. O bogovi!

I probudim se jutros, Pa mi sine. Mala je prvo dijete u vrsti doma. Iza nje su stigle još dvije, jedna nedavno. Što za malu znači da je zaglavila u čekaonici pažnje i ljubavi. Da sve što je dobro prvo ide za one dvije (drečave, razmažene i dvolične) a ona će dobiti koliko ostane. Ako šta ostane. Za nju se više nema vremena, dosadna je, gnjavi, i ono što dobije mora dijeliti s one dvije kenjkave. Nema više toliko vremena za igru jer se mama brine o novoj bebi a ona mora čuvati ovu mlađu i gotovo svugdje je vući sa sobom... Pa te poslije pitaju "Jesi sretna što si dobila novu seku?". Moš mislit! Samo nju sam čekala...Fakat me usrećila, sunce li joj bezobrazno! Je li baš MORALA doći??? I šta je s tim roditeljima, zašto me nisu pitali želim li ja uopće još jednu seku ili brata? I ako već nisu pitali, koga vraga se ne brinu sami za to čudo nego ga uvaljuju meni?!? I još mi zanovijetaju ako se požalim! Živa nepravda, eto što je to!

Pa ti ljubi bližnjeg svog. Da ne bi.

Jer ja to zaslužujem, 91.

P.S.možda bi mogla nazvati sestru.



 

 

Ostah par dana bez mogućnosti podizanja knjiga u knjižnici. Kako se već i prije dešavalo, uzmem par komada, isti se svide i ukućanima, pa mi zaplijene, a ja tada moram pretraživati kućnu biblioteku u nadi da ću pronaći nešto već pročitano čega se slabo sjećam. Napomena: ove godine uzmi obiteljsku.

I tako mene nanese knjiška oskudica na Jules Verna. Aaaaaaaaah, divna sanjarenja u djetinjstvu s maštovitim velikim Vernom! ....Bar se furah na taj film. I furah se i dalje sve dok nisam počela čitati knjigu, i to "Djecu kapetana Granta". E sad, ne znam koliko se sjećate priče (što bi zamilila Meri Cetinić "Daaaaavno je daaavno biloooo tooooo....) ali njeno ponovno čitanje je kod mene izazvalo prvo nevjericu, pa bijes, zatim gnušanje, grčeve u želucu i mučnine. Tip je bio toliki rasist da je upravo prestrašna pomisao da su tolike generacije djece odrasle uz njegove misli!

Djeca kapetana Granta, klapa 1, o obojenim stanovnicima otoka Tristan da Cunha, citiram: " To su Englezi i Američani koji se oženiše crnknjiama i hotentotkinjama s Kapa. Žene im bijahu uzor rugobe, a djeca tih raznorodnih brakova predstavljahu veoma neugodnu mješavinu saksonske ukočenosti i afričkog crnila." WTF?!?!? Ali to nije sve, paz`sad opis Aboridžina: "Ti su domoroci doduše divlji, tupi i na najnižem stupnju ljudske inteligencije....". Ima toga još ali ova dva primjera su sasvim dovoljna. I to od čovjeka koji se smatrao plemenitim, otvorenim znanstvenikom. Da, kroz cijelu knjigu se provlači izuzetno samoljublje i arogancija, uvjeravajući čitatelja u upravo nevjerojatno znanje pisca. Mora da je šetao naokolo kao Bog osobno!

Druga stvar koja je ljigavo iritantna je toliko "uvlačenje" u uske zadnjice aristokracije i više klase (iz koje sam potiče) da je nadmašio sve današnje spin doctore. Oni su svi odreda opisani fantastičnim superlativima, njihove vještine, pamet, duhovitost, izgled, čovječnost i dobrota su apsolutno bezgranični, čime su po njemu debelo zaslužili guranje na Olimp najboljih od najboljih što ljudska rasa može ponuditi dok ovi nižeg sloja redovito svršavaju u ekstazi pri samom pogledu na ove gore. To ide do te granice da se primjerice gladna i bosa djeca rasplaču od sreće zbog par izgovorenih riječi "izabranih", naturajući čitatelju u svakoj prilici da ih se mora obožavati čak i kada griješe.

Elem LJIGA. Sad mi je jasno zašto je ne preporučuju više kao lektiru žednim dječjim glavicama jerbo ovakva propaganda, a ona to uistinu jest, je danas apsolutno nekorektna. Moram još dodati da je lik bio i veliki seksist, da se ne zaboravi. I da, znam da moram uzeti u obzir vrijeme kada je djelo nastalo, i da, znaaaam da će za 100 godina nove generacije smatrati nas primitivnima, ali čak i ako se djelo čita samo kao prikaz ondašnjeg društva i vjerovanja - svejedno ostavlja vrlo gorak okus.

Radije ušuškajte djecu u krevete nošene samo vlastitom maštom nego riječima ovog poznatog pisca jer svijet je onakav kakvim ga mi stvaramo. Ne nudite im prizme mračnih rasističkih, ograničenih i omalovažavajućih nazora jer ćemo tada zbilja morati reći – djeco laku noć.

Jer mi to zaslužujemo, 90.

 

Iiiiiiiii.... najavljen je još jedan pir. Elem udaje se neka rodica. I sve bi prošlo, kao i uvijek, samo uz onaj teški uzdah vezan za klasičnu svadbenu agoniju (od mjuze, trajanja fešte do usiljenog dobrog raspoloženja) da malo starija članica obiteljskog kolektiva nije prva uzdahnula s olakšanjem i rekla, citiram: "Napokon! Već je stara cura, ovo joj je zadnja šansa!".

Stara cura? Zadnja šansa? What the...????

Za informaciju to već "oronulo" i "pregaženo" žensko biće ima 27 godina. D-v-a-d-e-s-e-t  i  s-e-d-a-m, ne 57. Po kakvoj vražjoj ljestvici to može biti staro, pitam ja?!? Pazi ti to, ona je ODAHNULA! Sad će biti sve u redu. Jest da je zadnjih godina hodala po rubu, utapajući se u besmislu studiranja, pronalaženja odgovarajućeg posla i sasvim suludog zabavljanja s prijateljima ali sad je "došla sebi". I što je najbitnije, čak uspjela pronaći nekog tko će ju tako staru i bezvrijednu oženiti. Čudim se samo da obitelj nije skupljala milodare da prikupi dovoljno za respektabilan miraz kojim bi namamila potencijalnu žrtvu i time nadoknadila za postojeću štetu i manjkavosti buduće "mlade".

E sad tu meni vrag ne da mira i dobijem napadaj onog specifičnog paluckanja jezika. Znate, onog kojeg u Saboru zovu "replika" a znači otprilike "Ma nemoj!?! Ajmo malo razmijeniti mišljenja i utjerat` ti crvenilo u tu samozadovoljnu facu!!!". Opirem mu se zadnjim snagama ali nekako vidim da je uzalud. Replika/eto-ti-ga-sad: "Aha, znači 27 je staro jer je još prije 5 godina trebala roditi, kao Vi, sa 22? Hm ali ako je to tako, onda bi sve vas trebalo koknut. Ispunili ste svoje zadaće, zar ne? Mislim, kuhat` i prat` znaju svi, stoga Vaša pomoć tu nije potrebna, a niste naučili ništa novo raditi da bi bili društveno i evolucijski korisni".  PAF. E jebaj ga, kad te dirnu tamo gdje si tanka!

I problem je u tome da nije jedina, ovo je 2.slučaj u sedam dana gdje sam čula da je obrazovanje žena čisto gubljenje vremena jer im uzima ono neprocjenjivo za njihovu primarnu svrhu - rađanje i odgajanje djece. Sve ostalo su bedastoće. To nije ženina zadaća. Jebem ti sunce, u nas svaki drugi, ili još bolje svaka druga, se fura na Adalberta Rebića! I o čemu mi to onda pričamo, o kakvom samopoštovanju i potpori obitelji ako će te podržati samo onda ako je stvar po njihovim mjerilima?Jebeš onda i takvu obitelj, na! Poslije se ljudi pitaju zašto se dešavaju određene loše stvari - kako i neće, kad uvjeravaš drugu osobu da radi nešto totalno suprotno njenim vrijednostima i potrebama. Pa kasnije kukaj i zazivaj Svevišnjeg. I Adalbert Rebića.

Drage mame, tetke, strine i buduće svekrve, ta "stara cura" koju tako slasno sažalijevate jest puno više nego što vaše male zakinute glavice i usahla srca mogu i zamisliti. I ako jednom odluči roditi, tom biću će moći dati visoko-vrijedne darove koji ga neće sputavati i učiniti osobom poput Vas; ljubomornom, nesigurnom i posesivnom. Stoga ili ju počnite cijeniti ili ju ostavite na miru jer na ovo nemate nikakvo pravo.

Post posvećen impresivnom ženskom biću, dobitnici Fulbrightove stipendije. You go girl!

Jer ti to zaslužuješ, 89.



 

Aaaaaa ljeto! Od danas i službeno počinje ljeto! Što vam pada na pamet kad kažete ljeto - more, kupanje, ljubav, sex, chillanje? Mda...vjerojatno, ako dolazite na more radi godišnjeg. Kod nas, kao i svake godine, dolazak ljeta znači gužve. I nervozu, koja putuje s njom i nosi brdo osobne prtljage.

Eto krenem ja jučer prije posla do kioska po dnevnu dozu nikotinskog dopa i naiđem na tetu kioskačicu, inače ok, zajebantsku ženu kako se očito prepire s nekim turistima. Ne kužim u čemu je stvar dok se nije obratila meni "Jel`da mi nemamo ulice s ruskim imenima, jel`da? ...Oni će meni da su nam ulice na ruskom! Da na ruskom, ha! ...NEEEEEEE, govori njima, sigurno nisu na ruskom!!!". (pretpostavljam da su siročići onaj Sergijev slavoluk preimenovali u Sergejevičev). Složila sam se s njom (samo da mi daj više te cigare) i krenula svojim putem. Do prvog semafora. Gdje je grupa turista, vođena valjda samom Silom,  bez beda prelazila jedno od najprometnijih raskršća u gradu na "crveno". Što je izazvalo bijesnu reakciju domaćih vozača koji su im pravednički vratili trubljenjem, sireniranjem i je....m mile roditeljice.

Na putu do Rovinja, svako malo smo naletili na austrijskog ili talijanskog kamikazu koji je ove naše loše, grbaste i zavojite ceste očito doživio kao direktni izazov za svoje vozačke sposobnosti, ganjajući i prestičući na najnemogućijim mjestima. Prestičući sve turbo-spore kampere, ponekog traktoristu (koji se ponosno vozi novim Fergusonom) i mnoštvo biciklista koji zadivljeno zjape u krajolik i u njegovu čast izvode osmice po cesti. Nema nervoze. Zeeeeeeeeeeeen. Možemo mi to.

Evo sad čitam kako je jučer jedan barba izmaltio drugog LOPATOM jer mu je ovaj oduzeo prednost na kružnom toku. Izmlatio i njega i njegovu mala Corsu. (Interesantna crtica: na istom mjestu sam, prije par godina, imala "čast" prisustvovati događaju kad je lik s motorom drugom tipu zviznuo šaku u glavu kroz otvoren prozor njegovog auta, isto zbog oduzimanja prednosti). Osim toga, počela su i događanja u Areni, što nama, koji živimo u njenoj blizini, znači obavezno vraćanje kući do 19:30 jer nam poslije toga stavljaju barikade na ulicu pa se moramo parkirati u vražjoj materi. I to ako i tamo ima mjesta zbog navale turista. Kaže susjeda da je prekjučer opet hitna odvozila nekog iz te iste Arene jerbo se našao još jedan avan-turist koji se MORAO penjati na njene zidine, glumeći jako mudatog lika pred svojim kompanjonima.

Stoga meditiram u smjeru ljudi - ajmo pipl samo malo više tolerancije. Jest, hodaju ko ovce, jest uopće ne vide prometne znakove, da, znam da vam se žuri na posao, ručak, seks ,__________ (nastavi niz), ali jebem ga, pa svi direktno ili indirektno živimo od tog turizma. Izdržimo svi skupa još ta 2 mjeseca i onda je opet sve naše - i grad, i plaže, i mir, i dosada.

Jer mi to zaslužujemo, 84.

 

Nezadovoljstvo je trajalo dugo. Zapravo, skoro od samog početka. Čim je nestala ona prvobitna strast, zamijenila ju je frustracija i osjećaj velike pogreške. Ali tu su bila djeca. I pristojnost, zbog koje prave, iskrene i istinite riječi nisu bili izgovorene. I trajalo je, godinama. Sve do jednog divnog Božića i pomno pripremane večere. Oko 8 su došli gosti, u 8 i 30 je poslužena večera, a u 9 je zazvonio telefon. Javila se supruga. S druge strane - muževa ljubavnica. Opa! Supruga mu je predala telefon i kulturno sačekala da završi s razgovorom.

On je tada upitao: "Što ćemo sad?" na što je supruga vrlo mirno odgovorila "Ništa. Sad ćemo se vratiti gostima i završiti večeru kao ljudi. Potom, kada oni odu, lijepo spremi stvari i odlazi. Večeras, moliti ću te. Ne znam i ne zanima me gdje ćeš. Idemo?".....Dakle, točno u ponoć gosti su otišli. On je s nevjericom spakirao kufer, izašao iz kuće i sjeo u auto. I sjedio u njemu još barem pola sata. Zaboga, gdje idu muževi koji ostavljaju svoj dom i obitelj na Božić?!? U sred noći?!?

A ona? Eeeee...ona je prvo sebi skuhala kavu. Popila ju je na miru slažući novodobivene puzle. I tada se naglo dignula i otvorila bocu vina. Ej, gotovo je! Stvarno je gotovo! Nema više, ni muke, ni njega, ni frustracije. Sva sreća da je ljubavnica nazvala! Dobro, možda je malo nezgodno, ipak je Božić, ali ipak...Sloboda, izbor, olakšanje...Napokon! Žena je tako feštala do jutra.

Sjedim ja, slušam priču i skoro pa ne vjerujem. Ali nemam izbora, jer mi istu stvar govore i Napokon oslobođena supruga i njena kćer. "I, jeste li požalili koji put?" - pitam pristojno. "Ma kakvi! - veli ona, "od tada je prošlo 23 godine. 23 godine čistog blaženstva i sreće!". Ja šutim, pogledam u "malu", koja je sad duboko u 30-ima, i ova se s zadovoljstvom nasmije "Mama je od tada druga žena. I svima nam je bolje". Vrag mi ne da mira pa opet peštam sa "I stvarno je slavila?". "Mala se ponovno nasmije "Da slavila...Pjevala je do 6 ujutro!". Hm..."A on" - gnjavim, "šta je bilo s njim?". Oslobođena uzdahne i kaže "Aaaah..on je...u klincu, već godinama. S onom je prekinuo nedugo iza toga, točnije ona ga se riješila, i otada životari. Od karijere više ništa, tu i tamo mu ponude neki poslić i to je to. Navrati svako toliko da se požali, ušićari koju kunu, i ode."

Eto. Pa da ne bude da je višesatno čekanje u redu sa nepoznatim ljudima uvijek tlaka. Možeš čuti najnevjerojatnije priče. Pa kome pravo, kome krivo, ali ta strašna rastava ponekad donese pravu renesansu. Krene od grčke tragedije i završi ko pastorela.

Jer netko (dobije š)to zaslužuje, 83.

 

Fag - an extremely annoying, inconsiderate person

Faggot - a bundle of wood, once used to burn homosexuals at the stake in less enlightened times, which is where the insult comes from.

From Constantine, the first Christian Emperor of Rome, and for the next 1,500 years, Christians burned the gay. We think of the Inquisition as burning heretics, but according to records of the trials, more gay people were killed than religious heretics. Joan of Arc, for example was burned alive by the church for the sin of wearing pants, in defiance of the Bible.

 

-         Zašto ih mrziš?

-         Jer su bolesni!

-         Tko kaže da su bolesni?

-         Svi! To je neprirodno?

-         Neprirodno? Hm..Da li znaš da je istospolna ljubav univerzalan fenomen svih bića na planeti? Da li vidiš da je istospolnu ljubav prihvatio cijeli „normalan“ svijet?

-         Ne zanimaju me ti zapadnjački otpadnici. Ja sam Hrvat, katolik, i zna se da je to bolesno.

-         Veliki vjernik kažeš... Koje bi ti trebale biti osnovne kršćanske vrijednosti? Ubij? Mrzi? Odbaci? Kako je moguća takva proturječnost?

-         Ti ga previše sereš. Da nisi ti lezbača možda?

-         Usput, zašto toliko muškaraca obožava vidjeti dvije žene dok se seksualno zadovoljavaju? Zar to nije isto odvratno?

 

Biti gay je jedno a biti najobičnija pederčina sasvim druga stvar. Ponavljamo lekciju: neznanje/nerazumijevanje rađa strah, strah rađa mržnju, mržnja rađa nasilje.

Glede „prirodnog“ - No species has been found in which homosexual behaviour has not been shown to exist, with the exception of species that never have sex at all, such as sea urchins and aphis.

 

Jer to nitko ne zaslužuje



 

 

 

 

Ja to po vlastitom iskustvu, je li. I neka mi nitko ne prigovara da sam razmažena. Kao prvo moram reći da radije biram tišinu divljine, nego komfor kampa, ali kako je to kod nas zabranjeno, a nisam u svom kraju, radije nismo previše riskirali. (i da, obilazili smo i fotografirali minimalno 7 mjesta na dan, zato smo tek kasno navečer tražili konak)

Noć prva - Okolica Senja. 10 navečer. Buretina dere ko sumanuta. Nema ničeg na putu, stoga Voljeni predlaže cestu koja se penje po Velebitu. Nou vuej Pedro! TU da spavam?!? Pa sunce li mu, tu nema ničeg osim kamena, poskoka, riđovki i bjelouški! Bili bi jedino meso u krugu od nekoliko kilometara! Već sam čula kako zmijetine pale roštilj!

Stoga smo vozili dalje. Do prvog kampa, zaboravih ime. Elem mikini kamp smješten je između 2 klisure. Pod – izvorni kamen. Ono, kamen pravi. Vlasnik (a valjda je vlasnik) ko da je izletio iz Twin Peaksa. Uzeo nam 70 kuna unaprijed (ajde, barem je jeftino, bez izdavanja računa i upisa gostiju). E sad, trebalo je zaspati na kamenu dok ti buretina pokušava odnijeti šator a ti se moliš da s one klisure ne počne padat kamenje (drvlja nije bilo). Sanitarne prostorije – zavodljiv miris urina udružen s hordom svih mogućih insekata. Raj za entomologe! Strujni priključak – kakav strujni priključak?!? Nakon višesatnog pokušaja spavanja, oko 5 ujutro, ostavili smo komfor neznanog imena za buduće avan(s)-turiste.

Noć druga - Okolica Selina. Nema kampa (bar ga mi ne nađosmo tu noć) ali ljudi....zemlja! O kako je divno leći na zemlju nakon noći provedene na stijeni! Klićemo i smijemo kao djeca. O slatka zemljice, o divna travo! O krasni sasušeni buseni što masirate bolne mišiće! ....Do 4 i 45 ujutro, kada vas probudi buka brodica i vika ljudi što traže školjke po obali. Ali ne žalimo se, opijeni smo pseudo-kolumbovskim žarom: zemlja, zemlja!

Noć treća - Okolica Zadra. Završili fotkati tek poslije ponoći. Umorni ko psi. Ajmo postaviti šator bilo gdje, ideja je vodilja. I jesmo. Ne znam ni gdje ni kako, ali znam da nas je oko 3 probudilo nevrijeme. To grmi, sijeva, pada...I briga me sve do 4 i po ujutro kada Voljeni ne poviče „Pušta! Šator pušta! Diži sve i bježmo!“ . E sad, probaj ti naći otvoren kafić u 5 ujutro, da popiješ kavu i dovoljno se razbudiš da pronađeš slobodan apartman u okolici.

Noć četvrta - Apartman kod tete Anđelke. Divna žena, novi apartman, udoban krevet, 220 kuna. Neprocjenjivo.

Noć peta- Puno mjesta, puno fotkanja, nezmjerno umorni, opet tražimo mjesto na divlje. Nema puno izbora, nit` točno znamo gdje smo, nit` što je ispred nas. Nema nikakve reklame za kamp. Stoga nalazimo jedini pis zemlje. Na padini. Uz magistralu. E sad, probaj ti zaspat kad ti svakih minutu i pol proleti šleper na 15 metara od tebe... 15 do 5 ujutro i odosmo.

Noć šesta - Vodice. Kamp Imperijal. E njega smo zapamtili! Kao prvo, e tu nam je već dojadio „rječni“ šljunak – pa dobro koju vražju mater uopće nasipavaju obalu s tim oštrim negostoljubivim čudom? Šta fali kamenitoj obali ili onoj s običnim oblucima?

Nego da krenem redom, kamp je krcat j.....m škaricama! Je, upravo, one male beštije što imaju sklonost ulaziti u uho. Pa riknula sam oko tih 11 navečer kad su počele verati se uz mene! A kad mi je jedna počela migoljiti po vratu, našavaši put iz kose, otrčala sam koliko su me noge nosile do kupatila, počela se mahnito skidat, skakat, i šušuriti kosu dok nisam bila sigurna da ih više nemam na sebi! Jebem ti, jedva sam se suzdržavala da ne kriknem onako u sred noći preko cijelog kampa!

E i tada je počeo svirat band...O da ti ...piiiiiiiiiiiiip mater, strica, koza....Pozornica se nalazi na niti 50 metara od mjesta kampiranja (kamp je dug i uzak). Da mu pas ćunku i ponistri, i Šolti, i volti, i vinu, i crnoj ženi, i moru, i jubavi, i ribi, i obali, na!!! I kompletnom njihovom repertoaru! (pitanje: koji je to đir glavnih vokala terasa-bandova da pri onom „Danke, danke, meine dammen und herr, grazie signore e signori.....“ svaki put isfuravaju smiješno dubok  „Barry-White-u-bunaru“glas? Sexy? Not!!!) Tako da sam, uz povremena maštanja kako marširam prema terasi i demonstrativno im isključujem struju, čekala da taj turbo-zabavni program prestane. Jutarnje tuširanje – iskusite blagodati ledene vode. Buđenje garantirano, ne treba vam kava. Cijena? Nas dvoje i šator 174 kune, uz dodatni polog od 100 kuna za strujni adapter. Mašala! Škarice dobijete besplatno.

Noć sedma - Zablaće, kamp. Otvoren. Ne stani, zatvoren. Mislim fizički otvoren ali da ne radi skužiš tek nakon što digneš šator. Šteta. Lijepa pozicija. Spavali do 5 i 15 (opa!) i otišli dalje.

 

Noć osma, deveta i deseta - Apartman u Brodarici. Tu je bilo zicer – apartman nov, vlasnici mirni i prekrasni ljudi, cijena 180 kuna po danu. Sad usporedite cijenu kampa u Vodicama i onu apartmana u Brodarici. Neusporedivo. I još sam dobila sjeme nešpule od dobrog čovjeka Dinka. (tu riskiram i emocionalnu naklonost zbog genetske poveznice s navedenim mjestom, ali ipak nemjerljivo  bolje)

Rezime: i dalje glede kampiranja preferiram divljinu. Zbog osjećaja slobode, divljine i tišine. Osobno ne razumijem zašto bi plaćala noćenje u kampu kada za isti novac mogu dobiti mir, udobnost i privatnost u apartmanu. Ukratko, NE ISPLATI SE.

Zaključak – kampovi: c c c...generalno coktanje.

E neš više Aqua...

Jer ja to zaslužujem, 81.

 

 

 

Krenemo mi prema Vrani. I odmah vidjeh circle of life na djelu: istrčao pas na cestu a u zubima mikini gudin, malo prase. Nego ulazimo mi u samu Vranu a na prvoj kući veliki natpis „Dobro došli u NDH“. E sad recite vi što hoćete ali ja sam se od tog prizora smrznula. Di sam to došla, jebate kruv?!? Elem vidjeh han u Vrani, čuh neko šuškanje iznutra pa pokucah. Vrata mi otvori, nakon kraćeg čekanja, lik s mrzovoljnom facom. Pusti nas unutra nakon što smo mu objasnili što radimo pa krene objašnjavati povijest cijelog mjesta. Da ne duljim, ta velika opasna Hrvatina nas je cijelo popodne vodao po cijelom kraju: od starog grada Vrane (bježmo ljudi, ovdje ima poskoka), do jame i izvora s prapovijesnim nalazima (tu san se umiva još ka dite), pa na vidikovac Vranskog jezera (jel`vidiš lipote? Ovoga ti nema na cilom svitu!), do jama gdje su partizani bacali žive ljude (žive razumiš?), pokazivao koje su hrvatske a koje srpske kuće i gdje su se borili (znaš ča ću ti reć: ja volin svoj kraj, da bi život za njega, ali dicu treba prestat učit mržnji), zatim gdje su palili gume zbog Gotovine (jel`znaš oni njegov plakat sa zalaskom sunca? To san ja slika!) pa do prekrasnog crkvenog vrta (a dođi vidit ribice u vodi! jesam ti reka da je prekrasno misto). Da zaključim, taj izgledom i verbalno grub tip je topla i druželjubiva ljudina. Hvala Pere, hvala od srca!

Ali ljudi Šibenik...Ja ga ne znam kako opisati riječima. Probati ću sa veličanstven ali i to je malo.Ajmo ovako, kad sam izbila s gornje strane ispred sv.Jakova ja sam, JA, doslovno ostala bez riječi! Ukopala sam na mjestu. Ma nije samo Jakov nego i mediteranski vrt sv. Lovre, pa šterne u zgradama, palače, uličice, prolazi...7 sati špartanja bez stanke. Voljeni se totalno pogubio od sreće, nije znao šta bi prije fotkao, kao dijete u slastičarni.

I imah jedno sasvim posebno iskustvo – slučajno smo sreli časnu benediktinku. Uvela nas je u samostan i pokazala nam njihovu usitinu impresivnu zbirku i zgradu. Ali nije me to dirnulo nego sama sestra. To je jedno od najljepših bića koje sam ikada upoznala. Vesela, topla, draga, mila, razumna, ljudska... Da ponovim, ja nisam vjernik, ali ona me toliko dirnula svojim osobnim svjetlom da bi ju drage volje svaki dan slušala i gledala. Evo od tog je prošlo 3 dana a ja još nosim ta 2 sata provednih s njom kao nešto toliko dragocjeno i prelijepo što ću s ljubavlju čuvati. (je, znam da zvučim patetično i sladunjavo ali šta ću kad je istina). Fortunata zbilja Vam svu sreću želim.

Ivinj je...mjesto dobrih ljudi, ljekovitog i zajebanog blata. Tamo smo zaglavili autom u ljekovitom blatu (obala je izgledala vrlo suho, da ne bi). Elem, otkopavala sam gume u blatu, koje je nevjerojatno smrdilo, malim kamenom, gurala auto i klizila po blatu, potom nakon 3 sata zajebavanja otišla pješke u Ivinj, srela jako dobre ljude koji su nas izvukli i vidjela kako se odgaja zdravo dite – dudu svako malo namočiti u bevandu pa da vidiš kako je šesan i veseo! Napomena: više gledaj Discovery i uvijek imaj mali auto. I opet, fala dobri ljudi!

Kad smo već kod zahvala, moj duboki naklon Pošćeru u Turnju koji nas je samo tako povukao s ulice, opio nas domaćim prošekom i toliko nas srdačno primio da sam ga skoro izljubila! I da, nikad mi nije nitko toplo tepao sa „maco“:-)))

Zaključak: ja volim svoju Istru ali moram reći da su bogatstvo Dalmacije ljudi. Ti topli, otvoreni, srdačni i gostoljubivi ljudi. Toga kod nas baš i nema. (istina, nemamo na sreću ni toliko spomenika Franji Tuđmanu, kojeg i ovdje svi psuju)

Imam jug u sebi.

Genetski a sada ponovno i duhovno. (i upalu mišića, možda me to grije;-)

Jer ja to zaslužujem, 80.